6. 10. 2010.

BEOGRAD - PIROT, via SOKO BANJA I KNJAZEVAC, II deo


Put za Knjazevac je ocajnom stanju, ali predeli su tako ocaravajuci da zaboravljate na neprijatnost prouzrokovanu voznjom. Uostalom, ako je sa vama u automobilu Dunja, onda ce vam dzigerica vrlo brzo biti pojedena. Sto se nama desava. Iako je put los, i Dunja je u kolima, Srbija je lepa.

Stizemo u Knjazevac, prelepu varos podno Stare planine. U centru je spomen park posvecen istoriji grada. Tu mozete saznati da se nekada zvao Gurgusovac, i jos mnogo toga poucnog, ali sam grad i obilazak nije cilj naseg putovanja u ovom casu. Sve ionako moze da se nadje na Vikipediji i oficijelnom gradskom sajtu.

Ali imam potrebu da se na Knjazevac osvrnem iz svog ugla. Ta misao se javlja dok prelazimo most preko Svrljiskog Timoka, koji se malo izvan grada uliva u nedra Trgoviskom Timoku, pa tako sjedinjeni nastavljaju da teku kao Beli Timok. Nekada, bar tako prica kaze, a ja to nikada nisam video, ni doziveo, nizvodno od centra, u vrelim letnjim danima spustana je brana, pa bi Svrljiski Timok napunio ozidano korito do vrha. Tamno zelenom vodom plovili bi camci, dok bi sa obala reke harmonikasi svirali barkarole i evergrin melodije, ciji eho bi kao kakav prozirni veo prekrivao ceo grad. Danas, toga nema, zivi se brzo, ljudi se upoznaju preko racunara i sms poruka, i niko nema vremena da sedi na klupi u nadi da ce se bas njemu desiti poznanstvo koje ce izroditi ljubav, ciji opis se moze naci jos samo u starim romanima i videti na crno-belim filmovima.  Moja pokojna majka, volela je sa nostalgijom za Knjazevac da kaze da je on Venecija na Timoku, sto sam ja bezrezervno prihvatao negde do devedesetih, dok nisam otisao prvi put u Amsterdam. Mozda je Amsterdam primereniji opisu Knjazevca, mada i to poredjenje treba uzeti sa rezervom, i pod dejstvom halucinogenih droga ili egzoticnih pecurki, bas onakvih kao sto ih je opisao Kastaneda; ali moja majka je jednom isla do Venecije, a u Amsterdam nikad. Sada, sa opustelim zidinama keja, rekom uraslom u sevar i zabokrecinu, ne vecom od obicnog potoka, kaficima na obali iz kojih treste narodnjaci, moj susret sa Knjazevcom, gradom u koji sam tako voleo da idem kao decak, obojen je setom i tugom.

Leta jednom decaku, koji odrasta u porodici ucitelja, kojima je dojadilo smucanje po pirotskim selima u toku skolske godine, pa jedva cekaju raspust kako bi odmorili u dvoristu kuce, pod senkom tri jelke, svoje umorne duse od vaspitanja i obrazovanja, sto je pravi rudarski posao, i sto se moglo videti  po Snezaninom izgledu, koja je samo cetiri dana provela vodeci racuna o tri raspojasane tinejdzerke, prolazila su u iscekivanju verskog praznika Sveti Ilija, kada bi cela familija kretala na avanturističko putovanje u Knjazevac, planinskim putem koji vodi kroz Staru planinu.

Taj decak sam ja.

Mene je manje zanimala Ilindanska prasetina, a vise vasar, i mogucnost da na vasaru dobijem neku plasticnu igracku, dzip, na primer, ili pistolj. Zbog toga sam bio spreman na svakojake muke koje su me cekale na tom putovanju, a posebno prilikom prelaska prevoja izmedju sela Cerove i Kalne. Na toj deonici puta sam se rastajao sa dusom. Ali vredelo je. Jer tri dana, koliko obicno provodimo u gostima, unapred znam da ce proci bez batina, ma sta uradio. Tu su tetke, starije sestre, baba, majka (mada je ona znala da odalami, onako uciteljski da mi je zvonilo u usima kao zvono koje oglasava kraj nastave, i to kad niko ne vidi a ja najmanje ocekujem), i sve one bi pronasle nacin da smire razjarenog oca. Ali, ja ipak mislim da nije samo u tome razlog. Verujem da su vruca prasetina i spricer, njemu i ostalim muskarcima bili primamljiviji od mene.

Uvece bih sa sestrama i bracom isao na vasar, sto je za mene bio poseban dozivljaj, jer sam najmladji. Uzivao sam u raskosnom osvetljenju, ringispilima, buci koja je izlazila iz metalnih zvucnika. Ceo grad je ukrasen raznobojnim sijalicama, i nasmejana lica ljudi koja su izranjala iz tame, imala su boju svetiljki. Onda bi me odveli da slusam neki koncert na festivalu koji se u isto vreme odrzavao u gradu. Ujutru bih znao da se iskradem sa svojim knjazevackim drugom Bikijem, do vidikovca odakle se video ceo grad. Bio sam odusevljen krovovima, rekom sto protice kroz centar, i sve sto vidim, cinilo mi se da je na dohvat ruke. Mastajuci kako cu jednom da odem daleko, cak do Dzervinove kule, na kojoj mi se u sanjarenju zadrzavao pogled, verovao sam duboko u sebi da je ona dvorac u kome zivi nevidljivi vladar grada.

Putujuci razdrdanim zutim autobusom, koji na svakoj krivini urla kao ranjena zver, bled od mucnine koja me je pritisla, mastao sam kako cu jednom, kad porastem pretrcati ceo put od Pirota, i to je trajalo do petog razreda osnovne skole, a kada je moj otac dosao u posed motora Tomos automatik sa dve brzine, kako cu isti put, samo na motoru, preci kada krenem u osmi razred. Ali naravno to se nikada nije desilo. Samo sam nekoliko puta vozio tim putem, i to prvi put za Uskrs kada sam sa sestrom i cerkom isao u goste tetki, kecom sto su mi ga ukrali zlikovci, takozvana automobilska srpska mafija, samo tri meseca posto sam ga kupio, a da do dana danasnjeg niko nije otkrio ni ko, ni gde, ni kako, ni zasto, i to na dan nase godisnjice braka, sto je svakako nosilo u sebi neku dublju simboliku o kojoj ja i Milica ne pricamo, ali je postujemo.

Ali u Knjazevcu je bilo i jezivih iskustava. Obicno sam patio od nesanice i zatvora. Dok za nesanicu niko nije pokusavao da pronadje lek, sa zadovoljstvom su se hvatali u kostac sa opstipacijom, i to tako sto bi nasekli sapun za pranje vesa, onaj tvrdi, smrdljivi i braon boje na tanke kriske. I nabijali mi ih u dupe. Sa sadistickim zadovoljstvom. Takav cin obicno bi pocinjao veoma zabrinutim licem koje je majka mogla da ima u tom trenutku, na sta ja obicno nisam obracao paznju jer je zena brinula zbog svega i svacega, a najvise zbog mog oca, i bezbriznao sam nastavljao igru sa tek kupljenim kamioncicem na vasaru u pesku. A onda bi se procuo sapat, ma nije valjda, Koki opet ne moze da kaki, pa sta je jeo, au, i onda bi svi dolazili da me vide i pitaju da mi nije mozda zlo, ili kako sam, i sta sam juce jeo, i da li mi je tvrd stomak. Cak su me jednom pitali da nisam slucajno jeo malter, i to posto su primetili da nedostaje poveliko parce fasade. Nije pomagalo sto sam se branio i borio da mi se to ne desi, svi, ali svi od reda sa neizmernom radoscu pristupali su tom cinu. Takva medicina nije davala rezultate, i ponavljala se iz godine u godinu, sve dok nisam posao u zabaviste, i dok mi nisu operisali slepo crevo. Imam dilemu, i ne znam, ali se nadam da cu to razresiti na Mrtvom moru, u trenutku kada samom sebi budem davao inicijaciju, zasto nisam uradio ono sto su zahtevali od mene, i odmah cim su mi nabili prvi rezanj, kao onom mlinaru lopovu,  lopatu za hleb, prikazanom na fresci strasni sud u Visokim Decanima, iskakio se, brutalno na opste zadovoljstvo svih, vec sam tvrdoglavo odbijao da se povinujem njihovim zeljama, kao da sam osecao kakvo zadovoljstvo u svemu tome, zadrzavanju i prodiranju, i u trenutku me je oblio hladan znoj od neke cudne maglovite spoznaje koja navire u svest iz najtamnijih dubina mog bica, dok sam vozio glavnom ulicom pre skretanja na put za Nis, i ulicu koja vodi do kuce moje tetke.

Jedne godine, kada je moja tetka davala sestomesecni pomen svom pokojnom muzu, u vreme prvomajskih praznika poveli su i mene. Kako sam se ludo zabavljao. Brat Iva, ugledavsi u meni pravog muskarca, dao mi je da vozim motor, automatik sa dve brzine. Niko nije bio srecniji i ponosniji od mene. Verovatno sam u tom trenutku bio jedini klinac iz Pirota koji vozi moped. Istina niko od mojih drugova nije mogao da me vidi, ali to mi nije smetalo da divljam na motoru koji je isao malo brze od bicikle, ulicom u kojoj zivi tetka. Sve je bilo lepo dok se nije pojavio stariji brat Joca, tada tridesetogodisnjak. Meni je imponovalo da budem u njegovom drustvu. Prvo sto mi je brat, zatim sto je najstariji od sve brace, onda sto je sin moje tetke koja me je uvek, ma sta radio, jedina uzimala u zastitu, potom sto je sa dvadeset godina rekao svima dovidjenja i otisao u daleki svet, po predanju pravo u Liverpul da gleda Bitlse, a zatim, put ga je vodio sve do Australije, i samo je jednom, za tih prvih nekoliko godina bivstvovanja, poslao malu crno-belu slicicu, ne vecu od one za pasos, valjda je imao samo toliko para, koju je tetka uramila u pozlaceni ram, lep kao lutka, likom izmedju Alena Delona i Marcela Mastrojanija, i razglednicu London by night sa sve Big Benom, i recenicom: «Ne brinite, ja sam dobro, jurim kurve». Zamisljao sam ga kako u uniformi necije strane vojske juri i ratuje protiv armade strasnih kurvi, koje su se kao, do tada, nepoznata opasnost, grdja i brutalnija od nacista, nadvile nad Evropom. Ma koliko se trudio da mi neko objasni pojam kurve, politicku, psiholosku i drugu ulogu, i sto moj brat u tudjini jurca za njima, nisam dobijao adekvatan odgovor, te sam morao da pustam masti na volju i zamisljam kako izgledaju te prokuzene kurve, a kad bih preterao sa insistiranjem, dobijao bih ponekad neku cusku uz kometar da sam nevaspitani, bezobrazni klipan, i da prestanem da brukam roditelje ucitelje. A kada bi, u retkim trenucima, bili dobro raspolozeni i spremni za razgovor na neprijatnu temu, dobijao sam odgovor u stilu: "Kad odrastes, kad porastes, kasce ti se samo"... I reklo mi se... I svidelo mi se... I opet bih, samo da mogu... Desavalo se, kada bi mi neko postavio ono bezazleno i uopsteno pitanje tipa: «sta ima novo», ja bih mu sa zadovoljstvom odgovarao da je sve u redu, i da smo svi dobro, a sa posebnim znacajem sam naglasavao da moj brat od tetke juri kurve, sto bi nesmotrenog znatizeljnika sablaznilo, ali ja sam stvarno mislio da on radi neku jako bitnu i ozbiljnu stvar za dobrobit celokupne zajednice, i sam sam bio uveren da cu raditi tako casnu rabotu, kao moj brat, samo kad porastem. Jer sto bi o tome pisao na jednoj razglednici kakava je London nocu, da je u pitanju neka budalastina. Od onda je poceo redovno da se javlja, i dani su prolazili u iscekivanju avionskog pisma, koverte sa sarenim ivicama. Uvek je to bio mali praznik kada bi dosao postar u tetkinu kucu. Okupljala bi se cela familija i naglas su se citala pisma, dok bi tetka, inace hrabra i jaka zena plakala, a moj otac se napijao, pa tek onda postajao hrabar i jak. Ali ono sto je mene opcinjavalo bile su slike gradova na razglednicama, i preda mnom se otvarao jedan svet koji je snazno pozivao. Mozda su sve price kojih sam se kao dete o njemu naslusao samo puka preterivanja na korak do fantazije, kao ona prica kako je pijan povracao u skute francuskoj grofici, i o tome kako su mu ukrali pasos u Nemackoj, i kako je deportovan do Kopra u pratnji nemackih pandura, kako se iz Australije vracao kao slepi putnik na teretnom brodu. U mojim ocima on postaje heroj, od krvi i mesa od trenutka kada se vratio go kao pistolj u zemlju 1971. godine i doneo mi na poklon plasticni bager koji je mogao da kopa pesak.    On je pokusavao bezuspesno da me nauci da plivam, i to tako sto bi me bacio u najstrasniji brzak na Nisavi, da bi me vrlo brzo nakon toga vadio iz vode, kada bih vec pocinjao da klonem i tonem. On me je vodio kod svojih bradatih prijatelja, i sa njima sam slusao nekakvu bucnu muziku iz ogromnih crnih kutija. On je ulovio golim rukama ajkulu od sedamnaest metara u australijskim vodama i nokautirao pravog kengura... Dobro, preterujem... On je slusao "Travijatu" i "Nabuko". On je popravio gramofom, i sve bi bilo u redu da ja nisam kamenom, cisto iz znatizelje, smrvio gramofinsku glavu, a onda morao da bezim kako ne bih bio lincovan. On me je vodio na pecanje. I prvi mi je pokazao na svom gramofonu kako funkcionise stereo. On je imao prijatelja koji je najbolje svirao gitaru i to tako sto je citao note, a muziku nazivao flamenkom. On je imao long plej plocu Manita de Plate, i kada sam ga upitao ko je taj sto lepo svira gitaru, odgovorio: «Spanski Ciganin». On je imao prijatelje iz Francuske koji su navracali u Pirot, i ja iako nisam razumevao ni rec francuskog sedeo sam u njihovom drustvu. On mi je kupio gitaru, i tako odredio neke smernice po kojima se krecem vec trideset i pet godina. On me je vodio u zooloski vrt kada sam jednom dosao u Beograd, i zajedno sa mnom, decackom radoscu hranio foku dok nije pocela da povraca. Kupio mi je bele puma patike i prave gvas boje. On me je jednom odveo u hol bioskopa Vozdovac i pokazao mi kako se igraju fliperi, i nije mu smetalo sto hodam bos kroz Beograd, i sto se svi tome cude i krste. Dozvoljavao mi je da fotografisem njegovim aparatom sa dugim objektivom, i pokazao mi kako se prave fotografije u mracnoj komori pod crvenim svetlom. I sa njim sam te veceri otisao u goste na motoru do kuce u kojoj zivi Sladjana, zena naseg brata od tetke, Ive. I njih dvojica su, kao sto je red i obicaj u predvecerje pre izlaska na groblje povodom sestomesecnog parastosa, popili hektolitre vina, a onda smo u kasnu noc krenuli kuci do tetke, on na motoru napred, a ja iza, i vozio je kao kaskader u zidu smrti, nadahnuto i brzo niz strmu knjazevacku ulicu. Ko zna sta se njemu desavalo u glavi, jer i tridesetogodisnjaci mastaju, mozda je sebe video kao Denisa Hupera iz filma «Goli u sedlu», tek, ja sam u jednom trenutku osetio svu blagodet bestezinskog stanja, i desio se nekakav okret u vazduhu, neki salto mortale dostojan najokretnijih artista na trapezu, i tako bio na korak ostvarenju mog sna koji sam sanjao sa drugom Milosem Slobodanom, da budemo kosmonauti kad porastemo, sto smo jarko zeleli u drugom razredu osnovne skole, dok on nije sve ispricao uciteljici, a mene je bilo sramota sto se o nasoj tajni tako otvoreno i javno prica. Ali i Milos je nekako u isto vreme imao peh. Koincidecija, znak, sudbina ili ko zna sta drugo? Radoznao, kakav je bio tada, a sklon sam da poverujem da je takav i danas, i posvecen fizici, jos u cetvrtom osnovne skole, pokusao je da utvrdi brzinu dijabole ispaljene iz vazdusne puske i otpor kojim zategnut misic na nekom delu ljudskog tela reaguje u sudaru sa drugim telom mnogostruko manjim, koji se krece velikom brzinom. Pa je uradio eksperiment. Dok sam je utvrdjivao svoje letacke sposobnosti u interakciji sa silom gravitacije, on je nekom svom prijatelju rekao da ga gadja vazdusnom puskom, dok on cvrsto zateze misice. Ne znam sta je utvrdio, ali pretpostavljam da je bilo veoma bolno, sudeci po pomodrelom hematomu  na misicu i rupi od metka. On je sada sigurno na korak od ostvarenja svog cilja da postane kosmonaut, bar je blizu NASA-i, jer je u Kanadi. Kada je shvatio da ovde leba nema, stisnuo je prtlju i sa porodicom otisao. Sto zelim svakome da uradi. Medjutim, moje iskustvo sa lebdenjem, na zalost, trajalo je kratko, a vec sam bio na asfaltu sa cvikerima, kako se toga lepo secam, koje odlecu sa nosa, i tako na delu spoznao surovost kojom sila zemljine teze zna da se obrusi na sve koji nisu savladali vestinu letenja. Moj veliki brat nista nije primetio, vec je nastavio da vozi, i tek kada su ga nekakve zene zaustavile, nekih trista do petsto metara od mesta nesrece zbunjen, shvatio je da mene nema iza. Nisam siguran, ali mislim da je naivno upitao: «Gde se sad izgubio Koki?» Kada se vratio verovatno je imao sta i da vidi. Za njim su u povorci isle zene, govoreci mu svasta. Da je vucibatina, i da je besprizornik, i da je ovakav, i da je onakav, a ja sam stajao na trotoaru sa rascvetanom usnom poput zecije iz koje je liptala krv, i sa odranim kolenima, sa naocarama koje su za divno cudo ostale citave, ali koje cu samo dva dana kasnije slomiti, potpuno nesmotreno u dvoristu kuce u Pirotu, i zbog toga dobiti takve batine koje pamtim i danas. Mozda zato sto me nisu prebili kada se desilo to sa motorom. Brat Joca je predlozio da sednem na motor, cak je rekao da ce voziti pazljivo, ali na to nisam pristajao. Ni po cenu da me vode odmah u bolnicu. Za to sam imao podrsku svih zena, koje su ga stalno pitale sta bi se desilo da je iza nas slucajno bio automobil ili kamion? Pa nista posebno. Ja sad ne bih pisao ove redove, i ne bih dobio priliku da uradim mnoge gluposti, a planeta bi se i dalje okretala iako joj slabi magnetno polje, i sprema se ekoloska kataklizma, i priblizava se 2012-a godina kada ce, kako kako je zapisano u svim kalendarima drevnih naroda, konacno doci kraj. I tako, hodali smo knjazevackim ulicama, on i ja. On je gurao motor, a ja sam urlao iz sve snage do tetkine kuce praveci buku jacu od dvadeset sirena hitne pomoci, i mogu samo zamisliti kakva smo bili slika i prilika kada smo zakoracili u prepunu sobu gostiju, kada je on skruseno izustio: «Te, mi padosmo», na sta sam ja jos jace zaurlao.

Do treceg razreda srednje skole redovno sam odlazio u Knjazevac. Uglavnom bih sedeo sam sa tetkom i svirao gitaru ili citao knjige i stripove. Ali jedno leto, leta gospodnjeg 1977. pamtim. Pronela se vest da se negde rodilo dete sa bradom i brkovima i odmah progovorilo majci. A reklo je da ce sedmog sedmog 1977. biti smak sveta i odmah umrlo. Mogu zamisliti sitroticu majku, koja je zeljno iscekivala porod devet dugih  meseci, kako se prenaralizila ugledavsi takvo bradato cudoviste. Ne verujem da bi u tom slucaju mogla da vazi izreka da njega moze samo majka da voli. Da sam ja majka, odmah nakon toga trazio bih da mi usiju matericu, a oko nje da bude izliven olovni sarkofag, isti onakav kakav je u Cernobilu. Ali, svejedno pometnja je učinjena, i svi koje sam poznavao ziveli su u strahu od nastupajuceg smaka sveta, prorecenog ustima nejakog proroka. Malo je reci da sam bio uzasnut, a vremenske nepogode koje su se svakodnavno nadvijale nad gradicem na Timoku upucivale su na to. Uz sve to, tetka je pricala strasne price o povampirenim ljudima, o tome kako kad neko umre treba ga bocnuti iglom u prst, kako je neko umro odjednom a prethodno je otekao i pomodreo, i jos mnogo drugih zastrasujucih prica, kao sto je prica koja govori da se nikako ne dozvoli da macka preskoci pokojnika dok lezi na odru u otvorenom sanduku, i kako su se neka dvojica budala opkladila ko od njih moze da pojede vise ljudskog izmeta, pa je onaj sto je dobio opkladu malo likovao, a onda umro u najstrasnijim mukama, za razliku od onog sto je izgubio, koji je takodje umro, ali se nije mnogo mucio.  Svakog dana stustila bi se strasna oluja sa grmljavinom, koje se plasim i dan danas, gromovi bi sevali na sve strane, a moja baba i tetka bi zabrinuto posmatrale nebo. Ja bih sedeo sam u nekom uglu kuce, za koji sam bio uveren da je najbezbedniji, i gurao prste u usi. Naravno, sedmog sedmog nista se nije desilo, a dan je bio lep, i sutradan su dosle moje rođake, tetkine unuke, tako da je kuca bila puna dece. Cak je i komsiluk bio ispunjen decom, a ja  sam se zaljubio, prvi put posle cetiri godine izistinski, u jednu devojcicu iz Zajecara, i duboko u sebi zaklinjao se na vecnu vernost, sto naravno nisam ispunio. Kako se nije desio smak sveta, mogli smo da nastavimo da zivimo mirno. I tako, te godine vasar je poceo dvadeset dana ranije, na moje veliko zadovoljstvo. Tih mesec dana, koliko sam proveo kod tetke bili su najlepsi u mom dotadasnjem burnom zivotu. Mesec dana niko me nije tukao. Uzivao sam u blagodetima koje mogu samo tetke, Smilja i Bosa, i njihova majka, baba Mila da pruze. Mada baba Mila  manje. Isao sam na vasariste svaki dan, i bio najmladji igrac flipera. Kao Tomi. Imao sam svoj krug obozavalaca koji su zadivljeno posmatrali autisticnog decaka koji samara kuglu sa neverovatnom lakocom, osvajajuci besplatne igre. Bio sam ponosan na sebe i pun samopouzdanja kao nikada pre, a ni posle. Cim bih se pojavio odmah bi mi prilazili, i kao da im je imponovalo da budu u mom drustvu. Bilo je tu i starijih od mene. Neko bi mi dao cigaretu, a ja bih sa neskrivenom dosadom posmatrao  igrace, za mene amatere, i strpljivo cekao svoj trenutak, dok je napetost, pracena nedoumicom hocu li zaigrati tog dana, rasla. A onda, uz zvuke presme, hita leta, «Da sam Brando il' Dzems Din» prilazio bih fliperu, i lagano ubacivao zeton u aparat. Sve nakon toga je istorija. Koliko sam samo vremena proveo uz sve moguce i nemoguce flipere, pocev od onih mehanickih do elektronskih. Mnogo je osvojenih partija, turnira i kinte.  A usput, sam citao knjige. Tog leta sam progutao «Mobi Dika», «Bila sam narkoman» i po hiljaditi put «Orlove», koje sam dobio kao nagradu za odlican uspeh i primerno vladanje na kraju cetvrtog razreda. I dok sam mogao da razumem zasto neko juri albino kita, i skroz je lud, u poucnom autobiografskom romanu  «Bila sam narkoman» sa velikom interesovanjem i saosecanjem pratio sam tragican put jedne devojke koja je, ne bi li se domogla tako zeljenog morfijuma radila sve i svasta, i sa svakim. I to sam mogao da razumem, natera te nuzda, pa ne biras, a i motiv je jak, to trnjenje ruke kada se ubrizga droga, i blazenstvo u koje ona tone, dok je ne scepaju kosmari i more u kriznim danima, ali nikako mi nije bilo jasno, i nisam mogao da shvatim pojavu i postojanje nekakve Crne zene  koja je u stopu prati. Danas mi je sve kristalno jasno. I ne samo da imam zenu i njenu mnogobrojnu familiju, vec imam i licnog policajca, i dusebriznika koji vodi racuna da ne pogresim, a u snovima mi se u zadnje vreme javlja neka spodoba koja mi je odnekud poznata, ali ne mogu, ma koliko hteo, da se setim kada samo se to nas dvojica upoznali, i gde, i stalno ide u korak sa mnom, i sto je najcrnje, crnje od Crne zene, zajebava bezobzirno, i smeje mi se u brk, i to nije sve! Jos su tu razni likovi koji me prate preko Interneta.

Cilj naseg putovanja je da obidjemo moju tetku. Ona ima osamdeset dve godine, ali jos je vitalna i puna duha. Ne prica zastrasujuce price, i ne sakriva radost sto nas vidi. Familija se vise ne sastaje, mnogih nema, ostali su stari, mislim na tetku i mog oca, a mi, ta druga generacija, rastrkani smo i pomalo ubijeni u pojam. Ali uspomene su jake, i secamo ih se. One ozivljavaju proslost, i cini nam se kako opet mozemo da uronimo u nju i osetimo zvuk, miris i svetlost tog vremena kada smo bili deca, i kada je sve vrvelo od zivota. Tu je i moj Brat Iva, njen sin. Dugo se nismo videli pa su emocije prilikom susreta jake. Za njega je moja majka govorila da je nezan kao devojcica, i da je kulturan. Da je kulturan to je istina, ali da je nezan… Pa, onoliko koliko svaki muskarac moze da bude nezan  To vec nema mnogo veze sa istinom, posebno kada tako nesto izgovori majka Javorka, koja je svet dozivljavala na svoj nacin gledajuci ga kroz posebnu prizmu. Za nju se vrhunac muzjastva verovatno reflektovao kroz izrazen zenski princip?! On je vozio plavu Dijanu 6. Sa njim sam isao na pecanje na Trgoviski Timok, i jednom je upecao skobalja od kilogram i po. Iz vode ga je vadio skoro kao Hemingvejev starac sabljarku. Vodio me je na Baranjicu, vestacko jezero na putu za Kalnu. Tamno zelena boja jezera kao smaragd blistala je izmedju visokih stena. Predeo je nestvaran, sa sve restoranima izgradjenim u steni, ali sada, zapusten je i tuzan, kao uostalom mnogo toga u tom delu Srbije. Pricao je najsmesnije viceve na svetu. Dosao je u Pirot kada je Radnicki igrao kup utakmicu sa Crvenom Zvezdom, a utakmicu je snimala televizija, i Radnicki pobedio sa 4 : 2. Moj otac nije hteo da me vodi na utakmicu, ali zahvaljujuci bata Ivici i ja sam bio na prepunom stadionu. On je pravio najlepse lustere i stone lampe od zireva, slame, zice... Imamo ih nekoliko. Zubar, koji nije mogao da se zaposli u rodnom gradu, a dosadilo mu da pravi svetiljke, otisao je u Prijepolje, gde se hrabro uhvatio u kostac sa zapustenim zubima dece, da bi nakon dugo godina situaciju doveo skoro do savrsenstva, bar sto se njegovog posla tice. I to samo sto je preventivu stavio na prvo mesto. Sedimo za stolom, jedemo rostilj, i pijemo neko otmeno vino. Krajickom oka gledam u flasu ne bih li otkrio poreklo tako neobicnog vina, ciji su buke i ukus dostojni da se nadju u filozofskim spisima Bele Hamvasa, ali flasa je obicna i to sto na etiketi pise “Tikveska Smederevka” meni nista ne kazuje. Pustam masti na volju i zamisljam da je bata nabavio neko posebno vino sto srecnici, u koje sada i sebe ubrajam, mogu da probaju samo jednom. Posle cetvrtog spricera otkrivamo tajnu porekla neobicnog ukusa. Bata je sve vreme pravio spricer sa sprajtom, umesto sa kiselom vodom. Zbunila ga flasa koja je iste boje kao i flasa sa sprajtom. Na to je moja tetka rekla da ljudi obicno naprave neku glupost, ali ako to ispadne dobro, onda se drze toga. Kada bi se ozbiljnije covek upustio u razmisljanje, dosao bi na kraju do zakljucka da je sve na ovom svetu plod gluposti. Mi nismo hteli da razmisljamo, nismo hteli da se drzimo nase gluposti, vec smo za rastanak popili pravi spricer sa sodom, i ja sam tu prestao da pijem jer sam odgovorna osoba, a pritom znam da me ceka teska deonica od sestdesetak kilometara planinskog odvratnog puta do Pirota. Pricali smo o tome kako je on isao na Mrtvo more, ali sa izraelske strane, i kako se Sladjana, njegova zena mazala lekovitim blatom. Rekao sam da ce se sigurno i Milica namazati blatom, ali sa jordanske strane, pa kada se budemo videli sledeci put da uporedimo rezultate. da vidimo cije je blato bolje. Naravno uz spricer, ali bez eksperimentisanja.

Hvata nas prvi sumrak kad krecemo iz Knjazevca, i vec posle prvih krivina Milica pocinje da kuka i stenje sa zadnjeg sedista, i proklinje dan kada se rodila i mene upoznala. Njen problem je jednostavan. Popila je samo tri i po piva, i normalno da joj je muka. Da je popila koje vise pala bi u komu, i blazenim snom spavala do Pirota, a ja ne bih morao da stajem svakih pet do deset kilometara kako bi ona obavila svoje potrebe. Ovog puta je Dunja na mojoj strani kada Milici kazem da nije puno popila, i da je mogla jos. Svestan sam da se jako lose oseca jer me nije zbog izrecenog oterala u pizdu materinu.

3 коментара:

  1. Pa gde sad da dodje do prekida filma kad je najinteresantnije.Ne mislim na povracanje, nego na celokupnu pricu.Mami da se cita.stvarno svaka cast.

    ОдговориИзбриши
  2. Samo da se zna! Ja ne povracam ni od vise piva i drugog alkohola. Imam problem sa besikom i hronicni cistitis!

    ОдговориИзбриши
  3. Nasejao sime do suza ,a za neke je bilo tako bolno.
    Dragi citaoci nemojte bas sve da mu verujete , mada je realnost bila u nekim momentima bolnija nego sto je Koki opisuje.
    bata Joca

    ОдговориИзбриши