16. 12. 2010.

72 DO POLASKA

U Pirotu zivi moj otac. On nije neka atrakcija, ali je moj, pa ga zato posecujem. Star je i bolestan, medjutim, to ga nije sprecilo da sam popije u znak dobrodoslice bocu crnog vina. Kaze da je crno vino dobro za srce i pritisak. Mozda casa, ali… Posmatram Milicu koja divlja sto Dunje nema iz grada, a pola jedan je po ponoci. Kako bi amortizovao napetost koja je pretila da preraste u ogoljeni sukob izmedju muzjaka i zenke, moj otac je rekao kako je i on imao slicnih problema, i kako ih je resavao sa lakocom. Obracajuci se Milici rekao je:”…Te, Milice, teka je i moja pokojna Javorka, da dju pomenem, Suzanu, cerku mi, vacala za gusu… Tuva, kod jelcete…Pa teka je bila golema, kao Dunja… I ona bese zadocnila jednus… Ja nju orati, mani Javorce, mani zeno, ne seciraj se, takva su ti dan’snja deca, ali ona zapela, pa zapela… Nervozna si je bila otkako si je… Ic  neje umejala da zivi… Ma mlogo ste na Dunju raspustili dizgini… Ja moja deca nes’m teka vaspitaval… I Zoran i Suzana su me slusali…” i kao potvrdu svojih secanja i vaspitackih umeca popio u jednom gutljaju hladno pivo, a onda rekao kako pivo ne treba piti, jer od njega stomak postaje tvrd.

Zaboravio je da kaze, da je recenica kojom mi se najcesce obracao kada sam bio Dunjinih godina, ili mladji, uzrasta kada vaspitanje daje najbolje rezultate, glasila ovako:”Ja cuzda deca vaspitavam, a tebe ne mog’o da vaspitam!” I da me je najcesce uporedjivao sa drugom decom iz komsiluka i familije, koja su bila vaspitana, vredna, pametna, odlicni djaci, a vaspitacke metode  potkrepljivao uz kais, tako da sam u jednom periodu odmah, cim bih negde ugledao kais pocinjao da placem. Kada je shvatila da postoji cudna veza izmedju kaisa i placa, pokojna baba Mila, njegova majka, koja je i sama jednom dobila po ledjima kada je bezuspesno pokusala da me odbrani dok  me je  tukao zbog dobijene jedinice na domacem zadatku  koji je on uradio, u mom prisustvu bi sakrivala sve sto podseca na kais. Cak  je prestala da peva poznatu pirocansku pesmu “Oj devojce Pirocance”, jer se u jednom stihu pominje kolan. Za mene, to su bila bolna iskustva, i ne secam se da mi je prijalo.

Nakon zucne rasprave, u kojoj je moj otac drzao Milicinu stranu, iznerviran skacem na bicikl i krecem u potragu za bludnom kceri. I vidim je; ide kuci sa drugaricom i drugom, i pita me gde sam krenuo? Deca su ljubazna i pozdravljam se sa njima. Rekao sam da je dedi pozlilo, pa idem po lek u dezurnu apoteku. Odvalio sam gnusnu laz koju su naivna decica progutala. Bila su iskreno zabrinuta zbog dede. Osecao sam se jako glupo. To sam kasnije, biranim recima, rekao Milici, ali ona nista nije odgovorila.

Pirot je pravo mesto ako zelite da uzivate. Cak su i braca Bugari dosli do tog zakljucka. U dva navrata, u oba svetska rata, oni su okupirali grad, a za njihove vojskovodje i vojsku koja bi pompezno umarsirala, rat se upravo tada zavrsavao jer su ostvarili cilj, da zauzmu “hubavoto gradce Pirot”, sto ide u prilog tvrdnji da u mom rodnom mestu moze da bude jako lepo… Neko krace vreme, naravno…

Zivot u gradu osamdesetih godina proslog veka opisao sam u romanu pod radnim naslovom “Kratki roman o Sidu Beretu” , a koji verovatno za zivota necu objaviti, jer sam priglup da ucinim bilo sta prakticno, i u svoju korist.

Da bi vam bilo lepo u Pirotu, preduslov je budete sami… Da pored vas nisu otac, zena, cerka, vec samo Stara planina, Vlaske planine, jezero, reka, kej, uspomene, pogled na velicanstveni i intrigantni Basarski kamen, za koji je vezana legenda... Naime, kada biste pozeleli nesto neostvarivo obicno bi se reklo:”Ce ti se ostvari ka se otrtis na Basarsci kamik!” I jedne zime, pre dve ili tri godine popeo sam se na Basarski kamen i skinuo gace; ali necu da kazem da li se moja zelja ostvarila. Neka to bude tajna. Ko zeli moze da  proba…

Okolina Pirota je izuzetna.  Pruza dosta toga novog, i neocekivanog. Iznad sela Rsovci nalazi se pecina u kojoj je naslikana freska celavog Isusa. Sad, da li je umetniku nestalo boje za Isusovu kosu, ili ga nisu platili dovoljno pa se rasrdio, i radio po principu “koliko para, toliko muzike”, ili je nesto drugo po sredi, strucnjaci razbijaju glavu time vec stotinama godina unazad. Ko ima srece da pronadje osobu zaduzenu da cuva pecinu-crkvu moze videti jedinstveni prikaz Isusa Hrista. Meni se to nije desilo, ali da budem iskren nisam se nesto pretrgao da po selu trazim cuvara pecine. Jednom kada sam imao napad vere, i  kada sam ga trazio, on je bio u kosidbi, pa u zetvi, pa su ga ujele zmije, pa je sisao u grad, pa je otisao kod nekog na pojatu “…i koj ti ga znaje kada ce se vrne”, pa se nadzuval, pa se razbolel, pa mu umrel nekoj, pa otisl u Caribrod, pa mu lipsalo kuce, pa mace, pa klal jagnjista, te spi, te plevi moruzu, te siri siranje, te kreci kucu na komsiju, te u drva otisl, i tako dalje, i tako dalje… Ali ko je uporan moze uspeti u tome, sto mu iskreno zelim.

Selo Rsovci krije jos nekoliko tajni. U okolini sela, ispod nekog od tri vrha, koje podsecaju na egipatske piramide, sahranjen je niko drugi do sam Atila Bic Bozji, sa svim blagom, ljubavnicama, zenama, omiljenim konjem, raspadnut ziv od sifilisa. Bar tako prica kaze. Ima u tome neceg, jer u okolini Pirota postoje sela, od kojih je najvece i najpoznatije selo Topli do, u kojima postoji endemski sifilis. Boravak u tim selima i susret sa mestanima, neodoljivo podseca na atmosferu Pazolinijevih filmova. Svojevremeno, tu je vrvelo od trgaca za izgubljenim blagom. Ali, niko ga nije pronasao, jer nisu pre svega pronasli zapis, a gde bi mogao da se nalazi zapis niko ne zna. Mozda je zakopan ispod nekog hrasta koji je revnosni cuvar pecine-crkve isekao, i tako zametnuo svaki trag, pokopavsi svaku nadu da ce se ikada otkriti basnoslovno blago sa kojim je shranjen veliki vojskovodja. To mu dodje kao potraga za iglom u plastu sena.

U okolini Pirota nalaze se dva izuetna manastira na reci Jermi, koja je usekla jedan od najlepsih kanjona. U jednom manastiru mozete videti prikaz svetog Hristifora , psoglava sa magarecom glavom. To je onaj iz reda bica koja su prvo jela ljude, a kada su shvatili da ljudetina nije najukusnija, u poredjenju sa jagnjetinom ili svinjetinom, a tek jaretinom, onda su postali milosrdni, pa su im pomagali. Zasto je naslikan sa magarecom glavom nikada nisam saznao. Jedne godine, leta, tako vrelog da je uzareni vazduh igrao pred ocima, kada sam posetio manastir, pokusao sam da saznam tajnu freske, zaintrigiran njenom neobicnom kompozicijom. Tada sam bio svrseni student druge godine Fakulteta likovnih umetnosti koji sebe, u svojoj narcisoidnosti i samoljublju vec smatra strucnjakom za slikarstvo uopste, a posebno za fresco slikarstvo, jer je u poslednjem trenutku odustao od toga da izadje na ispit na kome je trebalo da polaze staro srpsko slikarstvo, i na kome bi sigurno pao. Pitao sam jednu kaludjericu, a ona me je uputila na drugu, a ta druga mi je kao iz topa odgovorila na postavljeno pitanje: “Koj ti ga znaje. Teka ga je umetnikat nacrtal”. I to je istina. Tako je naslikan.Mozda sam nesto vise mogao da saznam pre nekoliko godina od staresine manastira, nekog popa iz Krusevca kome se u snu ukazao manastir, pa je, kako to vec sudbina odredjuje, dosao na mesto svojih snova vodjen glasom svevisnjeg da ostvari misiju zbog koje je rodjen. Ali on je bio zaokupljen gajenjem nojeva, mozda prezauzet u zelji da stvori posebnu vrstu, Pirocanskog noja, pravljenjem montazno-demontaznog mosta preko Jerme, uvodjenjem rasvete u manastirsko dvoriste, sredjivanjem konaka i soba za putnike namernike i gospodu, ljude  dubljeg dzepa. U svakom slucaju, u manastir su usle moja zena i njena prijateljica, a ja sam ostao kraj Jerme bacajuci  kamnecice dok su one uzivale u drustvu popa. Nikada nisam saznao sta su tamo radile, ali po povratku iz manastira bile su neobicno vesele, a ne skrusene, sto bi covek ocekivao. Cuo sam da stresina manastira vise nije staresina, put gospodnji odveo ga je dalje, o nojevima nista ne znam, mozda ih je poveo sa sobom, a mozda su i pojedeni, ostao je most, i svetlost osvetljenog dvorista manastira, koja kao svetionik pozdravlja putnike sto tuda prolaze u nocnoj tmini, ne dozvoljavjuci im da lutaju i zalutaju. Ali treba biti iskren i reci da je on uradio veliku stvar za dobrobit svih, a to se jedino pamti, koja ostaje u amanet ziteljima Sukova.  Ja ionako idem drugim putevima, tako da ko zeli da sazna  zasto je sveti Hristifor psoglav, nacrtan sa magarecom glavom, morace sam da ode u Sukovski manastir.

A u manstiru Poganovo, ukoliko vam sadasnje bratstvo dozvoili, odnosno ako ste hriscanin po njihovim merilima mozete uzivati miru manastirskog dvorista sa pogledom na predivan krajolik, i ocuvanim freskama, sa jedistvenim, originalnim prikazom Belog andjela na Hristovom grobu. Iz manstira su za vreme Drugog svetskog rata, “bratkovci” odneli na cuvanje u  Sofiju, i jos je nisu vratili, predivnu dvostranu ikonu Bogorodice, naslikanu cudesnim plavim pigmentima. Nekada je u manastiru bilo sestrinstvo a, kao sto malocas rekoh, sada je bratstvo koje, za ukus obicnog vernika, ima malo cudne arsine. Ali, ko sam pa ja, da o tome sudim. Simvol vere je sveta tajna, za obicne smrtnike nedokuciva, i sto pre smrtnik prihvati da je gresan, bice mu svakako lakse, ma kakve ga nedace i dileme spopale i vukle na stranputicu u zivotu.  Pre nekoliko godina prilikom krstenja jednog junose u manastiru, Milicinog brata od ujaka, izbaceni su iz naosa u trenutku kada je sveti cin dostigao vrhunac, njegovi prijatelji Islandjani, koji su prevalili onoliki put samo da bi videli kao  izgleda jedna od najbolje cuvanih hriscanskih tajni. Ko zna, da nisu onako brutalno isterani mozda bi primili pravoslavnu veru. U jednom trenutku kad su kumovi uveliko pljuvali na sotonu, zagrmeo je glas, tako strasan, da su se svima sledila srca. “Vikinzi napolje!” Odjekivalo je za jadnim ostrvljanima kao da je proradio vulkan, dok su pokunjeni uzurbanim koracima napustali portu. E sad, da li je bilo na mestu da se svesteno lice onako izdere i utera svima strah u kosti, ne znam, ali mozda su dragi gosti sa ledenog ostrva mogli bar da skinu slemove sa rogovima u toku krstenja. Ko ce ga znati. Istina je uvek tamo negde, a nije na meni da sudim. Ne treba biti strog sudija. Ljudi smo.
Jedino sto moze da deluje depresivno je to sto setajuci gradom sa bandera i stabala drveca gledaju nasmejana lica mrtvih sa umrlica. Ali to se moze shvatiti kao opomena da se potrudite da zivot prozivite smerno, ili krajnje raskalasno. Ko kako voli… Ja sam izbrao ono drugo, ali to se desilo na podsvesnim relacijama, tako da se uopste ne osecam krivim…  

Ukoliko imate, obavezno posetite rodjake, jer ce se potruditi da vas ocaraju gostoprimstvom koje je nadaleko poznato. Uvericete se da su price o Pirocancima i njihovoj skrtosti grube neistine. To nam dokazuje moja sestra od tetke, Andjelka, kod koje smo svratili. U kratkom vremenskom intervalu, nekom magijom, koja me je podestila na pricu sto je davno procitah, “Stocicu postavi se”, ucinila je da sto u trpezariji bude prepun raznoraznih djakonija. I dok mezetimo i pijuckamo domaci liker od visnje, razgovaramo. Ona je odusevljena sto se spremamo na takvo putesestvije. Mislim da je jedina. Uostalom, ona mi je uvek davala podrsku kad god bih bio na dnu, a to se cesto desavalo, posebno u jednom mracnom periodu mog zivota, za koji sada, sa godinama koje su prosle, mislim da je bilo nesto veoma kreativno sto mi se desilo, i iz koga mogu dalje da crpim energiju. Mozda zato sto smo oboje slikari, i mozda zato sto sam zahvljujuci njoj zavoleo slikarstvo. I mozda zato sto mi je donela, kada sam lezao u bolnici nakon operacije, blok i prave pastele. Mozda zato sto sam kao decak od cetiri ili pet godina mogao da sedim  u njenom ateljeu i uzivam posmatrajuci je kako slika sliku, koja me je opcinila, zelenim i dubokim crvenim nijansama, koje su u cudesnoj harmoniji zracile sa platna. Mozda zato sto me je uvek vodila sa sobom, cak i na sastanke sa, tada momkom, a sada muzem. Sto sam imao dozvolu da gledam kako se sminka pred ogledalom, i sto je taj ritual trajao satima dok ona ne bi bila zadovoljna. Sto me jednom iz cista mira odvela u Beograd. Putovali smo vozom, cuvenom “Panonijom ekspres”, koja je iz Sofije isla za daleki Istocni Berlin kroz sve zemlje Varsavskog ugovora, i nikada nije kasnila manje od 560 minuta. Dok je voz polako milio ona je pricala price o Indijancima, a ja sam ih na vrhovima Sicevace klisure video. I sto mi jednom pokazala model ljudskog mozga, i satima kasnije objasnjavala cemu on sluzi, mada je meni sve to bilo komplikovano, a onda je tetka prekratila moje muke, i mi smo jeli pohovani teleci mozak. Sa ushicenjem sam govorio kako sada jedem sivu masu, pa cu pojesti mali mozak, onda cu preci na ceoni, pa na centar za pisanje, i sve je bilo lepo, a onda se pojavila moja rodjena sestra koja je rekla da svako jede ono sto mu nedostaje, a ja sam pitao sta ona jede kad je toliko pametna, i sta njoj nedostaje, a ona mi je odvalila samarcinu… Sada zivi u blizini keja, i sa radoscu prica kako ce u penziju, kako ce se konacno opet posvetiti slikanju, i cuvanju unuka.

Setajuci tako kejom, stizete do zeninih rodjaka, sto je poseban kuriozitet. U gostima smo kod Milicine sestre od tetke.  Obozavam Milicinu sestru od tetke, jer jedino ona moze u kratkom vremenskom intervalu da kaze vise reci, recenica i misli od moje zene. I jos moze u istom trenutku da izgovori dve, a kada je posebno inspirisana, i vise recenica koje se ticu sasvim razlicitih tema. Ostaje Milici za utehu, ako ima utehe, to sto je Nada starija od nje nekoliko godina. Ali Milica zna da napravi najtuznije lice na svetu… Mada je mrtva trka izmedju njih dve. I dok sedite na terasi sa pogledom na Nisavu, uzivate u svim pirotskim specijalitetima kojima je prepun sto, domacem vinu, koje ima posebnu car, jer pijuci ga  padate u blazenu omamljenost a price, razgovore i ogovaranja koje Milica i njena sestra od tetke vode ne razumete, i deluju vam jako daleko. Sa saosecanjem i  precutnim razumevanjem koje moze da se razvije samo izmedju muzeva sestara, mi ispijamo trecu bocu belog domaceg vina, a ono nas, kao nektar vodi kroz tisinu u kojoj obojica uzivamo, svesni da je zivot prolazan, i da sutra, kada se budemo probudili nece nas boleti glava, a ako imamo srece, sto spada u domen naucne fantastike, ali valja mastati, probudicemo se pored neke zene koja nije nasa.

Naravno, tri dana koja provodimo u Pirotu ovog puta prolaze u povisenoj napetosti, nasim odlascima do buvljaka, i vracanja na buvljak, bar deset puta u toku dana jer se Milica, uvek kada se vratimo i ja sednem da se odmorim i prostudiram mape, seti da je nesto vazno zaboravila da kupi, a to vazno su uglavnom nepotrebne gluposti. Medjutim, sve to nju cini nervozniljom nego inace.

Nervozom je zahvacen i moj otac. Imam utisak da se on na neki svoj nacin oprasta sa nama, zauvek. Cak sam u jednom trenutku gledajuci ga kako krisom ispija “stogramac”, pomislio sa uzasom, sta cu ako on umre, a ja sam negde u Siriji. To mi rodjena sestra nikada ne bi oprostila. Proveo bih se gore nego onomad kada me je izbacila iz kolevke, kada sam imao nekoliko meseci, a ona sedam godina. Naravno da se toga ne secam, ali posledice postoje. Gore bih prosao nego jednog leta, a imao sam tada  oko sest godina. Igrajuci se u pesku, u crveno-narandzastim kupacim gacama, odjednom sam shvatio da se nesto desilo medju nogama, nesto cudno a prijatno. I tvrdo, a pa sam naslutio da to ne sluzi samo za pisanje, vec i za nesto drugo a lepse, sto cu mnogo, mnogo, mnogo godina kasnije saznati. Hteo sam da podelim otkrice sa nekim, ali blizini su bile samo moja rodjena sestra i moja sestra od tetke , koje su se suncale na terasi. Da je bio u blizini pas Dzeki, ja bih spoznaju podelio sa njim, ali on se je negde sakrio od jare. Veseo, otrcao sam do njih, i prekinuo  ih u sanjarenju, pokazavsi im ono cime sam bio zadivljen. “Pogledajte, dzinovsko!!!”, vikao sam razdragan, ali one, umesto da budu odusevljene onim sto su videle, grohotno su se nasmejale, i nastavile sa izrugivanje. Bio sam postidjen. Trenutak u kome se sve to desilo, u kome se srusio moj mali svet, a muskost ozbiljno poljuljana sanjao sam godinama kasnije budeci se obliven znojem i prestrasen. Zbog toga su me, uistinu, a ne zbog mog straha od grmljavine i groma vodili kod nekakvih baba koje su mi “gasile ugljevlje” i topile olovo, kako bi me rasacinile uroka. A sta je njima bilo smesno, stvarno ne znam? To sam mogao da ocekujem od moje rodjene sestre. Znala je ona da me opauci ponekad iz cista mira, i da se nakon toga pravi nevesta, dok sam ja trazio zastitu i odmazdu od mame i tate. Ali Andjelka, od miloste zvana keka Ana…    

Moram reci, da ne bude zabune. Nije moja sestra toliko surova, kao sto bi se nekom nesmotrenom i povrsnom citaocu ucinilo na prvi pogled. Super je ona. Kupila mi je jednom za rodjendan knjigu koja je za mene imala status relikvije. Stalno sam je nosio sa sobom maltretirajuci okolinu da mi procitaju neku pricu iz knjige. Uglavnom niko nije hteo da cita izgovarajuci se nekim precim poslovima, pa sam morao sam da naucim da ovladam tom vestinom. Knjiga je govorila o zivotinjama i pticama, i bila je tuzna, a napisao ju je Ahmet Hromadzic. Ocaravale su me ilustracije. Knjiga se zvala “Patuljak vam prica”. Onda, jednom je kupila karte i naucila me da igram Crnog Petra. Kada bi spavali zimi u istoj sobi, tamo gde je bio televizor, ona bi, kada bi nasi roditelji zaspali, i kuca utonula u tisinu, ukljucivala televizor, a ja, zavetovan na cutanje, uzivao sam u serijama kao sto su “Inspektor Kolumbo”, “UFO leteci tanjiri”, i nekim filmovima koji bi pocinjali oko pola deset, deset uvece. I nikada mi se nije smejala kada bi pronasla neku pesmu, koje sam opsesivno poceo da pisem u sedmom razredu osnovne skole, a sakrivao od svih. Volela je da cita casopis “Dvoje” koji sam ja sa uzivanjem gledao kada bi ona otisla u skolu, a ja uletao u njenu sobu. Naucila me je da igram jamb, i nije me cinkarila kada bih joj ukrao neku cigaretu. Kao klinka, najlepse je od svih koje poznajem, cak i od keka Ane, znala da nacrta klizace na ledu. I slusala je ozbiljnu muziku, tako da sam cesto sa ponosom govorio mojim drugarima o tome kako je moja rodjena sestra nesto posebno.

Ali, kada bi Danilo umro, a ja bio u dalekom svetu, a ne kraj ocevog samrtnickog uzglavlja, to sigurno ne bi bilo u redu. Bio bih prokuzen od cele porodice. Naravno, kako to ide, i kako groznicavo radi mozak u takvim, kriticnim trenucima, dosao sam na spasonosnu ideju, da ce oca staviti u zamrzivac, a ja bih vec nekakao stigao iz Sirije, platio troskove dubokog zamrzavanja i sahranili bismo ga uz sve pocasti kako to dolikuje jednom ocu.

Pored toga sto krisom popije svako drugo pice, on cini to i javno, sa Milicom, a ponekad i sa mnom. I dok Milici uliva samopouzdanje, sokoli je i ponasa se kao da razume sve sta se desava, meni upucuje prekore, a najstrasniji je kada mi kaze, osvrcuci se na putovanje, da je sva sreca sto Javorka nije ziva, inace bi tesko prezivela sve to. I naravno, odmah nakon toga stize recenica: “Kude li ste zapeli da se vlacite? Sto devojceto (misleci na Dunju) vodite sas vas.” A onda nategne novi “stogramac” koji izvuce odnekud kao madjionicar.

Pored Danila, oca, cerke Dunje i zene Milice jedino sto jos moze da zagorca zivot su, preko dana muve, a nocu komarci. Ali pametni dvonozac je doskocio njima i izmislio muhotepac kojim maltim po ceo dan, i aparat protiv komaraca, kojim trujem sebe zajedno sa njima.

Dosao je dan putovanja. Vreme se odbrojava. Napetost, nervoza, dostizu vrhunac. Pretpostavljam da se tako osecaju clanovi posade spejs-satla. U neku ruku, to i jesmo. Iscekuje se Tamarin dolazak.

Ja sam se tog jutra, u nedelju, probudio u cetiri ujutru kako bih zaspao u devet uvece, jer smo planirali polazak u pola cetiri u ponedeljak ujutru, i celog dana radio sam niz besmislrenih stvari,  nadajuci se da cu se izmoriti i zaspati kad pozelim.

Preko dana svracaju komsije. Osecao sam se, nakon razgovora sa njima, kao bolesnik koji umire od teske i neizlecive bolesti. Pruzane su reci utehe i ulivana nada. Jedino je najbolji prijatelj mog oca, njegov ispisnik, cika Danca, rekao:”De, ako imas od recijutu davaj da ispijemo, samo nemoj da oratis mnogo, da ni ne cuju mojte cerce. Ce bude posle recija buruntija.” Posle prvog gutljaja rakije razvezao je pricu kako ce on i moj otac da umru, pa kako ce njih dvojica da odu u staracki dom, pa kako nece moci da idu sami u klozet, pa kako je radio na zeleznickoj stanici u Caribrodu… A posle trece casice se rasplakao.

U jednom trenutku poslo mi je za rukom, oko pola deset uvece, kada su konacno Milica i Dunja izasle iz kuce da sacekaju Tamaru, da utonem u nesto kao san. Prethodno sam im pripretio smrcu da budu tihe, sto su one donekle postovale. I sve je bilo lepo, mozda bih zaspao, da nije najstrasniji glas, kakav moze da stvori ljudsko bice, ispod otvorenog prozora sobe u kojoj sam lezao kao na odru, zabrundao takvom silinom, da su se pored mene verovatno prenuli mrtvi iz vecnog sna sa groblja udaljenog nepun kilometer od nase kuce, a strazari, koji cuvaju ostatke kasarne u nasem komsiluku, pripucali. To je bio moj otac koji je sebi dao zadatak, a to niko nije trazio od njega, da cuva moj san, i kao kerber, sedeo je ispod prozora sobe u dvoristu. Smisao brunadnja je bio sledeci: “Dobro vece, dobro vece momce! Ma te, onija mojti sasavi sin leze da spi! Pa ja izlezo da ga ne budim! Te, jutre cidu tamo, po Tursku li, Siriju li, koj ti ga znaje kude! Pa kakvo da mu kazem? Koj na deca moze nesto da orati! I ka prooratis, oni zinu ko klenovi!” Svoju tiradu zavrsio je, izazvavsi sazaljenje kod slucajnog prolaznika, recenicom:“Cuti si Danko”. U jednom trenutku zazvucalo je kao da opet Godzila napada Tokio, ili kao da se sa Stare planine spustio medved kapitalac koji je zadihan pobegao ispred pusaka bugarskih lovaca. E, meni se tu srce razlupalo, poceo sam da se tresem, izasao sam iz sobe u dvoriste i seo pored njega. Zagrlio sam ga. Gledali smo se. Njegov tuzan pogled i suzne oci govorili su sve. Lice mu se pretvaralo u grimasu koja je podsecala na sestomesecnu bebu koja je ucinila nesto neprijatno pa ne zna da li da se smeje ili urla. To je moj otac, a ne jeti sa Himalaja. U to su stigle cvrkutave Milica i Tamara, prekinuvsi pastoralu, tu cudesnu i neraskidivu vezu koja se samo jednom uspostavlja izmedju oca i sina, i to najcesce kada se najmanje ocekuje.

Izjavile su da nece spavati celu noc. Onda sam rekao da krenemo odmah. Onda su skocile na mene u nameri da mi iskopaju oci, narocito Milica. Onda sam se povukao u sobu i popio bromazepam, i dok sam padao, ali zaista padao u san, kao iz neke daljine, cuo sam oca kako tuznim glasom moli Dunju, koja tek sto je stigla iz grada, da nalije bokal vode i stavi ga na stocic u hodniku; i cuo sam Tamaru i Milicu kako cavrljalju i kikocu se, onako, kako to samo zene i dobre prijateljice znaju. Idilu, i krhku harmoniju, povremeno je narusavo histericni Dunjin vrisak kojim je pruzala otpor nekoj Milicinoj ideji, ali ja sam vec bio daleko, blazeno se zahvaljujuci onome ko je izmislio bromazepam i bensedin, i lsd, i mak, hasis, pejotl i sve sedative i antidepresive. Predlagao sam ga za Nobelovu nagradu, ako je vec nije dobio, a preda mnom su pocele da se roje slike, isprva maglovite i nepovezane koje su me uvodile u sasvim nove prostore, koje samo mogu da nam podare snovi.



2 коментара:

  1. Dugo mi paznju do kraja teksta nekog bloga nije odrzala prica kao ova moga znanca Pirocanca Kokija. Koki ne da si majstor s bojama i notama vec i s recima! I ne samo to - tvoj deo price o legendama pirotskog kraja, opisi predela, dogadjaja, dozivljaja, ljudi pravi su putopisni dragulj a mogu se iskoristiti i za turisticki vodic pirotskog kraja koji ima sta da ponudi. Ne samo zivopisne predele, kulturno-istorijske spomenike vec i ljude, i to s tobom u "paketu"!
    Jedva cekam da citam o tvom putesestviju po Siriji! A za tatu ne brini i meni i bratu je nas govorio isto sto i tebi i sestri vas-jer to svi oni koji su radili u sklostvu govore. Najvazniji su oni momenti bliskosti s ocevima ili majkama koji kako si i sam rekao, nenadano dodju i budu prekinuti, ali se zauvek urezu u svest i podsvest i tu vezu roditelj-dete jacaju jos i vise.
    Pozdravi Andjelku kad se cujes ili vidis s njom, cenim je i volim jos od srednjoskolskih dana kada je i meni otvarala slikarske vidike!
    Uzivaj s najblizima, ma gde da ste sad, svako dobro i nek vas sreca prati na vasim putesestvijama-samo napred!

    ОдговориИзбриши